Slučajni dnevnik

27.1. 2022.

Još se navikavama na pisanje ove godine. Dug je ovaj mjesec. Nitko ne zove, nitkoga ne zovem, nitko ne dolazi, nikuda ne idem. Kao da me nema. 

Najteže je govoriti o sebi. Sve više se povlačim u  kućicu, u ljušturu. Često griješim . Nemam što reći, kao da sam sve riječi potrošila. A prije sam mogla sve, sve donijeti, sve učiniti, sva vrata otvoriti, zašiti, očistiti. Kao da je napukla nit. Tišina mi podmeće noge. Hranim se tišinom. Izgurali su me na margine, nigdje ne pripadam. Kako reći što je važno kad ni sam ne znaš. 

Razmišljala sam o nekom putovanju, o nekim kućama, stanovima , o promjeni u ovoj kući. Ne želim biti teret drugima, a nemam snage za promjenu.. 

 Što bih još mogla raditi? Sužava se prostor oko mene. 

    Očajno pokušavam sakriti dijelove sebe. Stalno sam između otkrivanja i sakrivanja, između bliskosti i hladnoće, između pripadanja i nepripadanja. 

Nisam u početku pripadala toj kući. Ništa mi se na njoj nije sviđalo, ali malo po malo kuća me je obuhvatila svojim rukama. 

A sada bih trebala uzeti najnužnije i zamijeniti za neku drugu kuću. Koliko vrijedi kuća i što za nju možeš kupiti?

Nešto treba baciti i odvaciti. a ja sam sve te godine skupljala.  Nisam još spremna. Nisam se dobro pripremila, a tko zna je li moguće dobro se pripremiti.