Slučajni dnevnik

12. 12.2021. neobičan datum, puno jedinica i dvojki. Danas sam malo pričala o tebi i plakala. Često plačem kad pričam o tebi, koja i jesi i nisi moja. Ne mogu te uzeti za ruku i povesti svojoj kući, a opet kad pogledam tebe vidim  svoju crno-bijelu fotografiju.

Osjetim svaki trenutak kada ti nisam zanimljiva, kada ti oduzimam vrijeme koje bi znala bolje popuniti.   Sve što bih ti znala i mogla reći nekako tebi nije važno i ne ostavlja nekakav dojam. Kažu da su za svaki odnos s djecom odgovorni odrasli i sigurno je tako, jer ja ne znam pronaći put do tebe  pa pronalazim izgovore da nemam priliku. 

Zanam da gubim godine, da sam propustila puno prilika da ti budem važna. Izgubile smo zajedničke priče, teme, igre. Izgubila sam mjesto u tvome životu. Uvijek će biti to nešto između nas, nešto što ti ne možeš savladati na putu k meni i nešto što ja ne mogu popuniti  od tebe k meni.

“Ako želite bolje upoznati karakter čovjeka i njegovu dušu, ne promatrajte ga kada šuti, ili kada govori, ili kada plače, ili kada ga ponesu plemenite ideje, nego ga pažljivo promatrajte kako se smije.

Pogledajte dijete, jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu predivna.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurniji test nečije duše!”

F.M. Dostojevski

Danas se poznanici jako teško prepoznaju ispod maske, a još ako imaju i naočale spuštaju pogled prema cipelama i nitko nikoga ne promatra. Ljudi se drže propisane distance od metar i pol pa se u širokom luku zaobilaze. Postali su jedni drugima opasni tuđinci.

Kako onda procijeniti tko je dobar, a tko nije dobar čovjek?

Maske su ljudima ukrale i osmijeh i dušu. Poznato je da se čovjek ne izražava samo riječima, nego i izrazom lica, mimikom, očima. Nekada smo govorili da se neki ljudi smiju očima i cijelim tijelom i da zrače posebnu energiju, da šire oko sebe radost kao nekakav virus. Sad imamo samo brzi virus i tjeskobu i usamljenost kao dijagnozu.

Tko zna što će ostati na licu kad se skinu maske? Opet maska, a ispod te maske još jedna, za svaku situaciju nova maska.

Trebali bi što više vremena provoditi s djecom da se ne zaboravimo smijati. Napuniti baterije smijehom da se ne otkližemo u ravnodušnost, da nas ne ubije apatija.

Ali tko zna kamo nas putevi vode?

Možda smo i na novom evolucijskom raskrižju, možda je nirvana novi cilj.

26.12.2021.

 

 

6. siječnja 2022.

Upoznavanje

Draga Eva

   O drugima znamo samo ono što nam žele reći o sebi ili što nam pokažu o sebi. Zapravo dođeš do kraja svoje priče a gotovo da nitko ne upozna glavnu junakinju. 

I sada kad bih željela nešto reći, kao da se sve isprazni u meni i ne znam niti kakva sam, niti što volim, niti što ne volim.

A trebala bi me bolje upoznati, barem onoliko koliko poznaš onu drugu baku.

Razmišljam dok pišem kako ćeš sutra imati sedam godina i kako se veseliš sutrašnjem danu jer te čekaju iznenađenja. 

Ti si svaki dan okružena ogromnom brigom i pažnjom svojih najbližih.

Nismo ostvarile bliskost, jer se ja svaki puta malo udvrenim i kasnije mi bude žao i mislim pa zašto nisam nešto rekla ili zašto sam to rekla.

Kako je bilo kada sam ja imala sedam godina. Drugo polugodište prvog razreda u  zaseoku dvadesetak kilometara od Bjelovara. Moja mama je bolesna, kod bake i dide smo u maloj kućici bez tekuće vode i kupaonice i zahoda. Čak i bunar nije u našem dvorištu nego kod susjeda. Imamo samo malu žarulju na  kratkoj žici koju vjetar zanjiše kad se otvore vrata. Kuhinja ima mali zaleđeni prozor, a soba dva ista.

Podovi su zemljani, hladno je. Nemam kućne papuče niti tople deke da se ugrijem. Mama i nas troje djece, ja sam najstarija spvamo u jednom krevetu, na slamarici. Jastuk i poplun su punjeni pačjim i kokošjim perjem. Najgora su jutra jer se moraš izvući iz toplog kreveta, drhturiti dok se oblačiš i onda umivati u hladnoj vodi. Imala sam za duboki snijeg, crne gumene čizme i trebalo mi je do škole tada možda pola sata jer sam pravila male korake. Da bih stigla u osam sati morala sam  ustati po mraku i krenuti a da se još nije razdanilo. Morala sam jedan veći dio pita prolaziti pored  stare bjelogorične šume. Zanam da sam se bojala jer su lisice često zimi dolazile i u dvorišta i zbog toga me je ujak svako jutro pratio u školu. Vraćala sam se kući nakon nastave sama. Zimi rano pada mrak i znam da sam nakon ručka na kuhinjskom stolu pisala zadaću već pri svjetlu. Nismo imali radija, o televizoru, aparatu još nismo niti čuli, novina nikakvih. Jedino sm u školi mogla čuti zanimljivosti. U tom razredu su bila djeca od 1. do 4 . u istoj učionici. Učitelj je malo radio s prvim razredom, pa onda s drugim, pa sa trećim  pa sa četvrtim. Petkom smo imali nekakav kviz znanja i svi su se učenici natjecali. Učitelj je donio od svoje kuće nekakve sitnice kao što su trokut, ravnalo, bilježnica, blok za crtanje, drvene bojice i to su bile nagrade.

Jednom, dobro se sjećam da sam je iz 1. razreda pobijedila na tom kvizu starije učenike i bila sam jako ponosna jer sam dobila geometrijsku bilježnicu. Zato mi ona vjerojatno toliko znači.

    Bilo je svega malo i odjeće i hrane, ne sjećam se da sam imala bilo kakvu drugu knjigu osim školske.

Tek se sjećam proslave svog desetog rođendana, ali nije bilo poklona. Kako sam rođena u desetom mjesecu  baka iz dalja mi je slala paket, za rođendan , a to je bila velika pletena košara puna grožđa i kolači od maka i oraha. Za moj rođendan se kupila kutija čokoladnih napolitanki i malinovac i to je bilo veliko veselje. Mislim da sam prvi poklon dobila tek za jedanaesti rođendan, zlatni lančić i crveno srce privjesak. Njega i danas čuvam.

 Možda ćeš se jednom pitati kakva  sam bila kao dijete, a ja nikome nisam dala priliku da  me upozna,

Bila sam šutljiva i mirna. To  je jedan učitelj rekao mojoj mami, previše je mirna. Nisam se znala gurati, nisam se isticala, nisam se gurala, takva sam ostala do danas. I kada sam znala odgovor na pitanje, šutjela sam.  I tako cijeli život, vidjela sam da oni koji manje znaju od mene bolje prolaze jer su nametljivi i glasni.

11.1.2022. Dobro raspoređene jedinice i dvojke, baš neobično. Danas sam razmišljala o tome kako te nikada nisam ujutro budila, nikada mi nisi ispričala što si sanjala. Tonka je bila četiri dana i svako jutro mi je ispričala što je sanjala. Pričala mi je san od prošle godine. zapamtila je i najsitnije detalje. Svako jutro joj za doručak pečem debelu palačinku i kuham toplu čokoladu. To voli. Ne znam što ti najviše voliš za doručak. Kad sam bila tvojih godina najviše sam voljela rižu na mlijeku s malo kakaa i to dosta gusto. Baka, ona kod koje sam živjela kad sam išla u prvi razred često je kuhala žgance s bijelom kavom i pekla je fini kukuruzni kruh, kukuruznu zlevanku, i gibanicu od maka i jabuka. Samo to nije bilo često.

12.1. 2022.

Danas sam razgovarala s tobom, ti si me zvala da mi kažeš da je Dunja s tobom. A ja se po običaju ušeprtljam, ponestane mi riječi, ne znam što bih te pitala i razgovor se po običaju ugasi jer shvatim na kraju da ti ručaš i da žvačeš dok govoriš.

  Umor je ušao u mene i praznina , riječi šuplje odzvanjaju kao daleki odjek. Polako se gasim.

Što god pomislim da bih mogla, odmahnem rukom i odustanem. Možda je to zbog ovog hladnog siječnja, možda se sa suncem sve promijeni.

Napisala sam pjesmu  Gorget me not i odustala od javnog objavljivanje. Suviše me otkriva.

Nikada nisam bila hrabra, uvijek sam se svima prilagođavala pa i ovoga puta.

Da sam bila hrabrija sad bih bila blize tebe, vodila te u školu i kuhala ti ručak barem dva puta tjedno.

Svaki dan je nekakvo iščekivanje, ali kako kaže Beckett ništa se ne događa, nitko ne dolazi, to je zastrašujuće. Događa se samo to da dani i godine odlaze i da sam sve umornija.

Teško donosim odluke.