Kratka priča

Bespomoćna priča Dugo je spavala. Preskočila je i jutarnji čaj i doručak. Zatvorenih očiju još sva usporena i snena vrti u glavi snove. Putovala je vlakovima, brodovima, susretala ljude u trgovačkim centrima, na kazališnim predstavama, mijenjala je svečane toalete, ljudi su je pozdravljali, grlili, gledali. To je bio pravi život. Možda toliko sanja od tableta koje je uzima za spavanje. Izležavala se se još neko vrijeme, namještala se, istezala i nakon dužeg vremena odlučila je ustati iz kreveta. Nikada nije sjela za stol nenašminkana i dotjerana. Jutarnja toaleta, uređivanje, usklađivanje odjeće pa oblačenje za Juliju traje satima. Izvadila je sve iz ormara, slagala košulje, haljine, suknje, hlače po bojama, duge, kratke, široke...cipele s visokim, tankim petama, sandale s nekoliko blještavih remenčića, a zatim je počela iz kutije vaditi nakit pa na kraju šminku. Dodirivala je teksturu tkanina, prislanjala k tijelu i k licu haljine različitih boja, osjetila je hladni dodir svile. Hladila je zažareni obraz i razmišljala što bi mogla obući. Zatvorila je oči i vidjela se u uskim hlačama, u svjetlucavoj crnoj haljini, u bijelo-plavoj kombinaciji. Do Sonje su najprije doprli mirisi Chanela 5, a zatim mekano kretanje po tepihu, zveckanje i šuškanje svile, a na kraju je ugledala Juliju. Stajala je neko vrijeme na otvorenim vratima kuhinje u kratkoj haljini, sašivenoj od komadića crvene svile. Lagano se njihala u bokovima na visokim crvenim petama, s teškom šminkom na lijepom licu. Plavu je, kovrčavu kosu naizgled nemarno podigla od lica i pričvrstila je na tjemenu bisernim češljičem. Na jakom dnevnom svjetlu vidjeli su se slojevi pudera i potezi kista i puno crvenila na obrazima i usnicama. Zveckala je teškim naušnicama i narukvicama. Blistala je na svjetlu. Smiješila se crvenim usnicama, a krvavo- crvena šminka bila joj je i na zubima. Izgledala je puno starije. U kuhinji je Sonja desnom rukom sjeckala luk, a lijevom trljala oko,zatrim je uzela papirnati ubrus i polako brisala suze. Upalila je plin, otvorila bocu ulja i stavila u posudu, dodala luk, a onda po redu mrkvu, zelenu papriku i mahune. Ruke je često brisala o pregaču. Na stolu su dvije šalice s kavom. Sonja između sjeckanja povrća otpije gutljaj i nastavi s pripremama. Druga šalica je netaknuta. - Ne pomažeš mi - rekla je, dok je nogom otvarala kantu za smeće i bacala ostatke povrća. - Razgovaraj sa mnom. - Pusti me, ne pripadam tu. Dosadno mi je. Ništa se ne događa.Koga ti m ožeš zanimati s pregačom, iskrivljenim okvirima naočalama i rukama punim povrća? - pružila je ispred sebe svoje lijepe njegovane ruke s geliranim, nadograđenim noktima. Pažljivo je pregledavala svoje nokte tražeći kakav sitni nedostatak. - Trebala sam te ostaviti tamo gdje sam te našla, na recepciji hotela Admiral. Prepustiti te tvom načinu života i sumnjivom ponašanju. Odbijaš govoriti moje rečenice, buniš se. Sve radiš po svome. Želiš pobjeći. Gledaš me kao da sam ti ja najgori neprijatelj. Smjestila sam te među dobre ljude. Evo i kava te čeka satima. Sonja otvara i zatvara hladnjak, uzima žlice iz ladice, salvete, stavlja bijeli stolnjak. S lakoćom se kreće po kuhinji.Otvara slavinu, pere salatu, mokre ruke briše o pregaču, a onda reže kruh. Polagano postavlja stol i pogledom klizi od tanjura do pribora, od solenice do košare s kruhom. Dodaje čačkalice i ruže. Preko police s knjigama, s vremena na vrijeme pogledava na sat. Uskoro joj dolaze djeca. - Što bih ti trebala reći? Želim da me pustiš. Već danima ponavljaš isto. Tvoji su svi likovi bolesni. Iz priče u priču, isti tužni, izgubljeni likovi. Ništa uzbudljivo. Koga to još može zanimati? Kako će se zvati tvoja zbirka? Možda, “ Nedovršene priče?” ili “ Bespomoćne priče" ili jedno i drugo “ Nedovršene i bespomoćne priče", to bi bio dobar naslov, ionako su ti sve priče nedovršene i bespomoćne. Likovi su ti svi od istog materijala, papirnati, plačljivi, zabrinuti, bespomoćni. Sjeti se bar jednoga, koji ne prekapa po svojoj ili tuđoj prošlosti. Tko se zabavlja i gleda naprijed ? Imaš li koji sretan završetak? Nemaš! Ne pripadam tu, drugačija sam, živa, od krvi i mesa i želim uzbuđenja ! Sve sam ono što ti nisi! - Ironiziraš, vrijeđaš, sarkastična si! Sonja je stisnula šake, htjela je vikati, urlati naglašavajući grlene samoglasnike, ali samo je spustila pogled na svoje crvene šake i natečene zglobove. Okrenula se prema ulaznim vratima i pogledom mjerila udaljenost do izlaznih vrata. Ključ je dva puta okrenula i ostavila u vratima. Ne bi mogla savladati Juliju. - Izlaziš? Što ću s tobom? Bespomoćna sam, odustajem. Učini što želiš. - okrenula se leđima i pratila vrapce, koji su bučno u grupicama zauzimali najbolja mjesta na grani trešnje. - Ionako ti kvarim priče! Ugušit će me tvoje praznine. Muka mi je od tvojih mučnina. Stalno putuješ i stojiš na mjestu. Ostarit ću čekajući pravi život. Okrenula se prema Juliji. Preko lica joj se rasulo svjetlo. Smijala se glasno. - Pričekaj bar promociju zbirke. Evo, ti idi i govori umjesto mene. To želiš, zar ne, novinare, bljeskanje fotografskih aparata, kamere, svjetla, publiku? Smješkaj se i pokazuj svoje njegovane ruke i crveno lakirane nokte. Pljeskat će ti i poklanjati cvijeće, dolijevati šampanjac. Potpisuj se na moje knjige. - To bi moglo biti uzbudljivo. Koža je sada moderna. Obući ću crne kožne hlače, jako, jako uske i crvene cipele. Možda tamo imaju crveni tepih? A što misliš o kratkoj crnoj haljinu, ili još bolje duga kraljevsko plava uz biserne naušnice....Sonja, to bi bila tvoja najbolja priča! Crne oči su joj blistale, a lice se zažarilo od uzbuđenja, dok je zamišljala svoju novu ulogu u priči.